Jučer popodne sam na jednom španjolskom kulinarskom tv kanalu imala priliku gledati emisiju o Hrvatskoj. Kao veliki lokal-patriota, s nestrpljenjem sam očekivala kadrove poznatih domaćih specijaliteta koji će naći svoje mjesto u nepunih 50 minuta ove gastronomske razglednice iz Hrvatske.
Priča je, naravno, počela u Zagrebu sa štruklima u slanoj i slatkoj varijanti. Vožnja uspinjačom, pucanj iz Gričkog topa, purica s mlincima u poznatom zagrebačkom restoranu, šetnja Dolcem i susret „ispod repa“ na Jelačić placu. Djelovalo je obećavajuće dok zagrebačka priča nije dobila svoju kulminaciju s tanjurom pržene ribe i lignji, a nastavila se u poznatoj slastičarnici u Ilici…
- Sada će probati kremšnite – samouvjereno sam izjavila u iščekivanju idućeg kadra
koji je ponudio pogled na pire od kestena i roladu od istog. Ne znam za vas, ali ja do sada nisam znala kako je to tipični hrvatski desert. Vjerojatno su mu popularnost ukrale jednako tako tipične hrvatske palačinke sa orasima i nutellom.
Zagrebačku priču zaokružila je domaćinska večera bivšeg veleposlanika u Madridu koji je spremao lungića punjenog suhim šljivama uz zelene široke rezance, friško kupljene u supermarketu. Dok se lungić lagano krčkao na štednjaku, bivši je diplomat voditeljici dopustio da zaviri u njegov hladnjak ne bi li otkrila još neku tipično hrvatsku gastro tajnu. Tu je našla teglu ajvara, kulin i domaću, vakumiranu pancetu. Pršut je vjerojatno izrezan u post produkciji emisije jer moglo ga se primijetiti u pozadini kadra večere kako se stidljivo skriva ispod tipične hrvatske kuhinjske krpe.
Tada se gastronomska šetnja Hrvatskom preselila, naravno, na jug Hrvatske. Jer – Hrvatska je jedina zemlja koja rijetko ima svoj zapadni, a gotovo nikada istočni dio. Treptaj oka i eto nas „duli“, u Dubrovniku. Tu su voditeljicu odveli na zidine pa proveli Stradunom kako bi u startu probala jelo koje ima oko 40 godina dugu tradiciju pripreme. Sendvić s pršutom i sirom. I jednim listom zelene salate. Specijaliteti ponuđeni u Dubrovniku su se nizali kao crème de la crème hrvatske gastronomije: filet orade, crni rižoto s morskim plodovima i teletina ispod peke.
Voditeljica nije skrivala svoje zadovoljstvo posjetom Hrvatskoj i emisiju privela kraju je kako je Hrvatska gastronomska ponuda jako slična talijanskoj – čini je dosta tjestenine, prženih morskih plodova i rižota. Dobro pa nije probala ćevape, to bi razbilo čitav koncept pojma hrvatske gastronomske baštine.
Nisam se mogla oteti dojmu i retoričkom pitanju tko je bio amater koji je pisao listu prijedloga jela i lokacija za ovu emisiju? Obzirom se na odjavnoj špici pojavio logo nacionalne nam turističke zajednice, na odgovor nisam trebala dugo čekati.
O osobama koje su pomogle realizaciju ove groteske koju su ponudili gledateljima španjolske televizije znamo u kojim restoranima jedu i gdje se slade gratis desertima. I to je otprilike to što se tiče njihovih domaćih gastronomskih znanja. O marketingu i promociji, strategiji turizma i komparativnim prednostima jednako tako nemaju pojma. Jer, kad bi ga imali, onda ovakva emisija ne bi završila zaključkom kako je Hrvatska gastronomski zapravo samo jedan copy-paste jelovnika prosječne talijanske tratorije.
Cijenjena gospodo, koja gajite hemoroide sjedeći u svojim udobnim foteljama, nije problem što ste ponovno osramotili sebe. Problem je što sramotite mene i svakoga kome je stalo do ove zemlje i njenog prirodnog, kulturnog, gastronomskog i enološkog bogatstva. Za razliku od vas, mi znamo kako naših malih 56.500 km2 površine skriva toliko gastronomskih bisera da bi se o njima moglo snimiti stotine emisija.
Šaran na rašljama, čobanac, orahnjača, paprenjaci, salenjaci, fuži i gulaš od boškarina, istarska supa, pašticada, neretvanski brudet od jegulja i žaba, soparnik, gibanica, fritule…
Comments